Vremenoslovlje i jezikoslovlje - drukčiji pogled

I dok je količina oborine još prošlih dana u većini Hrvatske nadmašila prosječne vrijednosti za cijeli listopad - i prema prognozama će je biti i u sljedećem tjednu - srednja mjesečna temperatura zraka, unatoč zatopljenju sljedećih dana, vrlo je blizu da gotovo diljem Hrvatske bude barem malo niža od službenog klimatološkog prosjeka, što se na postaji DHMZ-a u zagrebačkome Maksimiru, primjerice, nije dogodilo još od ožujka 2013. godine, na postaji Zadar Puntamika još od veljače iste godine, i dok se mnogi, primjerice i Međimurci, pitaju što je “kacavida”, a Dalmatinci ne znaju zašto Međimurci “huškaju” na “gostuvaju”, Jurica Miljak, dipl. ing. jedan od meteorologa Pomorskog meteorološkog centra DHMZ-a, gdje svakodnevno pripremaju prognoze i upozorenja za pomorce, odlučio je objaviti neka svoja razmišljanja o…

Jurica Miljak: Vremenoslovlje i jezikoslovlje - drukčiji pogled

U praktičnom smislu najvažnija zadaća pomorskog meteorologa-sinoptičara je informiranje klijenata i svekolike zainteresirane javnosti o trenutnim i nadolazećim vremenskim prilikama na moru i naokolo njega, izdavanjem informacija koje onda zovemo pomorskom vremenskom prognozom. To uključuje razna pismena izvješća u raznim medijima, ali povremeno i glasovne nastupe na radiju i TV. Pri tom naravno, odgovornost za javnu riječ prvenstveno nalaže kvalitetnu pripremu sadržaja prognoze, ali podjednako i njenu primjerenu prezentaciju.

Tako se valjda i moglo dogoditi da mi je svojevremeno pala na pamet usporedba, na prvi pogled (vjerojatno i na još koji), dviju međusobno nespojivih znanstvenih disciplina– meteorologije i lingvistike. Razlike između njih nije potrebno previše obrazlagati, dodat ću samo da je meteorologija izrazito prirodnoznanstvena struka, dok lingvistika pripada polju humanističkih znanosti. No, učinilo mi se da se u jednoj točki na čudan način sustižu.

"Usrednjeno vrijeme"

Jedna od zadaća meteorologije je prikupljanje i obrada vremenskih nizova, odnosno prikupljanje niza podataka o meteorološkim elementima koji označavaju vrijeme na nekom području u određenom vremenskom razdoblju, nakon čega se obradom tih podataka dolazi do zaključaka o klimatskim osobinama tog područja. Jedan od osnovnih i svakako najznačajnijih statističkih pokazatelja pri tom je srednjak nekog meteorološkog elementa, npr. srednja temperatura jednog mjeseca u nekom gradu. Jednako tako možemo računati i srednje dnevne, ili godišnje vrijednosti temperature, ali i drugih meteorloških elemenata : oborine, tlaka, relativne vlage... Na takav način dolazimo do nekog usrednjenog vremena koje nekom području određuje njegov svojevrsni klimatski “otisak prsta”, na osnovu kojeg ga onda uspoređujemo s nekim drugim područjima.

Prosjek – statistička fikcija?

No problem je što je u svojoj naravi takvo uprosječeno vrijeme statistička fikcija, a kombinacija meteoroloških elemenata koji ga određuju vjerojatno se u stvarnosti nikada nije dogodila. Odnosno, vjerojatno nikada nisu u nekom gradu postojale vremenske prilike u kojima je u jednom trenutku istovremeno tlak primjerice iznosio baš 1016.1 hPa, temperatura zraka 24.6 °C, relativna vlažnost 42.8 %, temperatura mora 19.6, naoblaka 4, vjetar iz smjera ENE, brzine 2.3 m/s  itd. – kao što bi klimatološki opis nekog grada ili područja baš to naveo za reprezentanta vremena u nekom razdoblju, recimo tridesetogodišnjem.

Standardni jezik

U lingvistici se naravno ne možemo na ovakav način služiti s pojmom i metodama usrednjivanja, no ona ima nešto što se zove “standardni jezik”. Ovdje to pak nije rezultat izračuna, nego dogovora. Naime, govornici nekog jezika služe se u stvarnosti različitim oblicima tog jezika, koje onda možemo zvati dijalektima, narječjima, žargonima i slično, a u pravilu razlike u izričaju se povećavaju s povećanjem njihovih prostornih udaljenosti, ili odvojenosti po nekoj drugoj osnovi. Tako se pojedini govorni jezici međusobno podosta razliku, poneki i do same nemogućnosti sporazumijevanja. Da bi se to izbjeglo uvodi se standarni jezik – dogovorna jezična društvena norma, dakle svojevrstan umjetni jezični konstrukt, koji se potom kodificira svojom jedinstvenom gramatikom i pravopisom. Procesom obrazovanja se takvim jezikom može dobro ovladati, ali zapravo njime u stvarnosti rijetki govore izvan razine službene, ili javne komunikacije. Ali koliko primjećujem, upravo su na tom planu stručnjaci za jezik do same ojađenosti nezadovoljni nedostatnom razinom tih vještina. Tako izgleda da klimu nekog područja opisujemo vremenskom kombinacijom koja se u stvarnosti možda nikada nije dogodila, služeći se jezikom kojim u stvarnosti gotovo nitko govori!