O proljeću i vremenu... i o još koječemu...

I dok neki u ovom internetskom Meteo kutku HRT-a očekuju samo "strogo" meteorološke teme, primjerice analize prošlih meteoroloških stanja i prognoze budućih, pa i dugoročnih - kao prognoze za ostatak proljeća i ljeta, koje se u posljednje vrijeme mogu ne samo pročitati nego i poslušati i pogledati na internetskim stranicama svakodnevne prognoze – povremeno se, na žalost rijetko, pojavljuju i tekstovi koji pomažu "širenju vidika" i izvan same meteorologije.

U nastavku je (još) jedan koji je napisao Jurica Miljak, dipl. ing., meteorolog Pomorskog meteorološkog centra DHMZ-a - čiji glas znaju mnogobrojni redoviti slušatelji jutarnjih meteo-razgovora na HR Knin i HR Split, pa i "Andromede" s HR Drugi program, gdje ponekad upotpunjuje emisiju zanimljivim „svemirskim“ pitanjima, a stas se ukazuje uglavnom ljeti u prognozi za pomorce četvrtkom u Regionalnom dnevniku HTV-a. E pa nakon jesenskog promišljanja o „dubiozama ljetno-zimskog računanja vremena“ – u nastavku slijede njegova promišljanja, pa i poduka - o proljeću i njegovim početcima, kalendaru, svemiru, djelovanju nebeske vedrine i još koječemu, uz spominjanje i Vivaldija, i Stravinskog, a i Andrića i Ujevića…

Jurica Miljak: Ususret početku proljeća i detronizacija 21. ožujka

"Ako slučajno to još netko nije primijetio, proljeće već odavno - više od 20 godina - započinje 20. ožujka! Dodajmo odmah da će tako počinjati do pred sam kraj ovog stoljeća, kada se sprema započinjati čak i ranije - 19. ožujka. Pa zašto se onda uporno provlači podatak o 21. ožujka kao datumu početka proljeća? Ova kratka analiza može pomoći u rasvjetljavanju tog mita.

Revolucija Zemlje – tropska godina – zemaljski dan…

Za početak nekoliko definicija i činjenica: period jednog okreta Zemlje oko Sunca, koji se naziva još i godišnje kruženje Zemlje oko Sunca po ekliptici - revolucija Zemlje - zovemo "tropska godina" i računa se kao period između dva uzastopna prolaska Sunca kroz tzv. proljetnu točku - proljetna ravnodnevnica ili ekvinocij. Period jednog potpunog okreta Zemlje oko vlastite osi - rotacija - zovemo „zemaljski dan“. Ideja kalendara je prikazati trajanje godine brojem dana. To međutim nije cijeli broj pošto se, barem u ovom slučaju, srećom radi o dvije neovisne veličine i pitanje je po sam život na Zemlji što bi bilo da to nisu, odnosno da ih je kojim slučajem Sunce svojim silnim gravitacijskim stiskom sinkroniziralo i "zaključalo", kao što je to Zemlja učinila Mjesecu. Precizniji izračun, kako to već astronomi samo znaju, kaže da je taj broj 365,24219 i kao što se odmah vidi prva neka "okruglija" približnost je 365,25 dana, odnosno 365 dana+¼ dana. Kao logična korekcija nameće se dodavanje jednog dana godini od 365 dana ritmom svake 4 godine, čime se uvodi pojam prijestupne godine, koja onda broji 366 dana. To pitanje riješila je još julijanska reforma kalendara (Gaj Julije Cezar, 46. god. pr. Kr.). Međutim,"prava" tropska godina time je malo "prekorigirana" i zapravo je kraća, u prosjeku, za 11 minuta i 15 sekundi, što protokom vremena između dvije prijestupne godine, dakle u samo 4 godine, naraste na 45 minuta, što pak u 400 godina čini respektabilnu razliku od 4500 minuta, odnosno puna 3 dana i tri sata.

Ni svaka četvrta nije prijestupna!

Pitanje ona 3 dana riješila je dodatno gregorijanska reforma kalendara (papa Grgur XIII, 1582. god.) preuzimanjem koncepta prijestupne godine, ali na način da se u ciklusu od 400 godina oduzmu ona 3 dana viška tako da završne godine stoljeća nisu prijestupne, odnosno nemaju 29. veljače, ali da ga ona četvrta, djeljiva s brojem 400 bez ostatka – ima! Kao što ga je primjerice imala 2000. godina, koje se mnogi još dobro sjećamo, a za 1900., 1800. i 1700. znamo da ga nisu imale. No, time nam je Grgur samo "kupio" nešto vremena, doduše pristojnih 3200 godina, pošto će tek nakon toga biti potrebno iskorigirati kalendar za jedan dodatni dan - oduzeti ga. Naime, ostala su mu za riješiti još ona 3 sata na 400 godina, što u 8 ciklusa od po 400 godina, dakle 3200 godina - daje 24 sata, odnosno 1 dan. Pa ako s takvom odgodom i možemo još dugo biti bezbrižni, ona 3 sata ipak se nekako mora uzeti u obzir i to baš u pogledu računanja početka proljeća, čiji se dakle početak svakih 400 godina pomiče za 3 sata unatrag. Završimo ovu analizu konstatacijom da proljeće najkasnije počinje u godinama početka zadnjeg stoljeća 400 godišnjeg ciklusa, a najranije krajem prvog stoljeća novog ciklusa (u našem slučaju ciklus 2000. – 2400.).

Proljeće počinje 21. 3.? I ne baš!

Dakle, proljeće je najkasnije, dakle 21. ožujka, u prošlom ciklusu (1600. – 2000.)počinjalo početkom 20. stoljeća, pa se tako i moglo dogoditi da u razdoblje najvećeg zamaha školstva, dakle i procvata pismenosti i općeg obrazovanja, a u drugoj polovici tog stoljeća i zamaha informatičkog društva, uđemo s podatkom da proljeće počinje 21. ožujka – što je postalo neko opće mjesto, a vjerojatno i stvar našeg "komoditeta" kojeg se sada nerado odričemo.

Proljeće i meteorologija

Čitatelj bi mogao ovdje prigovoriti kako ovakva, u načelu astronomska analiza i nema baš prevelike veze sa samom meteorologijom, a poneki zajedljivi šaljivac mogao bi dodati kako je otprilike jednakom logikom ovaj tekst mogao biti objavljen i u nekom glazbenom časopisu, pošto je poznato da su temu proljeća obradili mnogi glazbenici, primjerice Vivaldi u svom remek djelu "Godišnja doba", ili Stravinski u svom "Posvećenju proljeća".

O povezanosti svega, „kotlu“ Suncu, inteligenciji…

To bi međutim, samo značilo da nisu svjesni koliko je sve oko nas na neki način povezano i da nisu razumjeli barem dvije stvari. Prvo kako sam naziv ovog formata glasi "Meteo kutak", čime se sugerira da izbor teme i ne mora nužno biti "glavnostrujaško" meteorološki, nego se može pronaći u nekom njezinom kutu - nikome na putu. Uostalom, proljeće doista ima svoj poseban meteorološki aspekt, ali i filozofski, pjesnički... ne samo astronomski. A drugi i još važniji odgovor upućivao bi na onu temeljnu astronomsku pozadinu svih relevantnih energetskih tokova, sa Suncem kao daleko najvažnijim "kotlom" u susjedstvu i drugih meteoroloških, dakle fizikalnih procesa, ali isto tako i bioloških, ili kemijskih, koji oblikuju već i sam život kakav poznajemo. Ali i sve moguće druge svijetove i živote kao predmet izučavanja znanstvenih disciplina poput egzobiologije, ili egzometeorologije. U našem slučaju moramo cijeniti niz svemirskih specifikuma koji u konačnici možda mogu nesmiljeno potkresati broj tih mogućih svjetova čak na jedinstvenost, a time i posebnu dragocjenost zemaljskog života, barem za sada jedinog dokazanog. Poglavito ovog našeg ljudskog, jedinog dokazano inteligentnog (ukoliko baš ne cjepidlačimo oko definicije same inteligencije, pošto se mogu prezentirati nebrojeni slučajevi potpuno neinteligentnog ponašanja, kako pojedinih primjeraka, tako i ponekih povećih skupina roda homo).

O temperaturi  važnoj za tekuću vodu, značenju vedrog neba za inteligenciju…

Niz svemirskih posebnosti počinje samim smještajem Sunčevog sustava blizu ruba naše spiralne galaktike i tako udaljenog od pogibeljnih zračenja i "kaosa" unutarnjeg područja; optimalne revolucijske udaljenosti Zemlje od matične zvijezde u tzv. "zoni Zlatokose" s rasponom temperature koja omogućuje postojanje vode u tekućem stanju; same veličine i sastava naše planete koji utječu na jačinu gravitacijske sile, ali i na sastav atmosfere i postojanja zaštitnog magnetskog polja; postojanja, veličine i blizine našeg Mjeseca i njegovog stabilizirajućeg utjecaja na nagib osi rotacije, ali i na životne ritmove i cikluse; rotacije naše planete koja utječe na dinamiku vremenskih sustava, ali i na naše dnevne ritmove; nagnutosti osi rotacije u odnosu na ravninu ekliptike koja utječe na godišnje ritmove, ali i na našu inteligenciju i poimanje same prirode i njezinih zakona - da ne spominjemo izuzetnu važnost povremenog postojanja jednog upravo meteorološkog pojma, a to je "vedro nebo". Ono nam otvara prozor i omogućuje pogled u Svemir, zvijezde i sve druge "nebeske" obrasce. Pa ako taj pojam i nije presudno utjecao na postojanje samog života, na razvoj naše inteligencije zasigurno jest i možda bi se uz pećinske vatre još natjecali s prethodnim životinjskim stanarima da nam je nebo trajno oblačno kao na Veneri, ili Titanu. Takvom ograničenom perspektivom "žabe u bunaru"  doista bi bilo teško dokučiti sve one prirodne obrasce koji su u konačnici doveli do razvoja znanosti, pa time i same meteorologije.

Zašto ne na samom kraju kazati kako je i baš svaki atom našeg tijela nekoć stigao "odozgo" gdje je bio izbačen u silovitim eksplozijama nekih ranijih zvijezda, pa smo tako i sami gotovo doslovno sazdani od "zvjezdane prašine". Ivo Andrić je to povezao, kako već umjetnici samo znaju: "zvjezdanog neba i ljudskog lica nikako se nagledati"; a Tin Ujević briljantno sažeo: "...Ja jesam prah i život, i cijelost svjetlosti..."."

Još neka razmišljanja, iskustva i spoznaje istog autora o:
- o "ljetno - zimskom" računanju vremena
- prostornoj raspodjeli oborine
- vremenu i vremenu, vremenoplovu i ansamblu
- valovima, ne samo na Jadranu
- nepostojanju "zimskog" vremena
- vremenoslovlju i jezikoslovlju
- nekim "uvrnutim astronomsko-meteorološkim pitanjima" "


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a